
Prvo postojiš ti, kao duša, kozmička energija i onaj neuhvatljivi dio tebe koji osjećaš, ali ne znaš objasniti što je, iako znaš da postoji.
Ona ulazi u već postojeći svijet kao čovjek i privremeno zaboravlja tko je. Prima identitet obitelji, društva i vremena u kojem je rođena. Dolazi u jednu kulturu, povijest, okolinu i određena pravila. Uči što je normalno, kako se voli, kako se šuti, koliko novca je „previše ili premalo“, kome se vjeruje, što znači uspjeh i što će ljudi reći. I tako čovjek dugo misli da je upravo to.
A onda se jednoga dana pojavi pitanje: Što je moje, a što sam naučio biti?
Ne biraš svjesno većinu onoga što u početku preuzimaš. Učiš promatrajući svoju obitelj i ljude oko sebe, njihove odnose, odluke, strahove i način na koji reagiraju na život. Učiš što trebaš napraviti da bi pripadao, što se od tebe očekuje i što se u tvojoj obitelji i okolini smatra ispravnim, poželjnim i sigurnim.
S vremenom ono što je preuzeto postaje toliko poznato da ga više ni ne primjećuješ. Jednostavno živiš i radiš kako si naučio. Ali naslijeđeno nije isto što i tvoje.
Neki obrasci koji su ti jednom pomagali nastavljaju upravljati tvojim životom i onda kada više nisu dobri za tebe i tvoj razvoj. Jer ono što je jednoj generaciji pomagalo da preživi ne mora biti način na koji sljedeća generacija želi živjeti.
Možda si naučio da samo težak rad ima vrijednost pa ti je danas teško dopustiti sebi lakoću. Ako si odrastao uz nepovjerenje, vjerojatno pokušavaš sve držati pod kontrolom. Život je od nekih tražio da neprestano budu jaki, pa danas teško priznaju da su umorni ili da nešto više ne mogu.
Ako se o novcu nije govorilo, moguće je da ti je neugodno tražiti cijenu koja odgovara vrijednosti tvojeg rada. A ako se od tebe tražilo da budeš dobar prema svima, danas ti je teško postaviti granicu čak i kada znaš da je potrebna.
To ne znači da je sve što smo dobili od obitelji, društva i vremena u kojem smo odrasli pogrešno. Jer, mnogo toga želimo zadržati: otpornost, upornost, snalažljivost, odgovornost, rad i povezanost s ljudima. Ali naslijeđeno nije isto što i naše. Zato je važno prepoznati što želimo zadržati, što više ne želimo nositi i što tek želimo stvoriti.
Povratak sebi počinje upravo tu, kada kreneš razlikovati ono što je tvoje od onoga što si usvojio kroz obitelj, društvo i iskustva. Tada se prvi put možeš zaustaviti i reći: Ovo želim zadržati, ovo više ne želim nositi, ovo nije moje, ovo jest moje, a ovo tek želim stvoriti.
Povratak sebi znači vratiti se dovoljno duboko da odluke više ne donosiš samo iz straha, pripadanja, navike ili potrebe za potvrdom, nego iz mjesta u kojem prepoznaješ vlastite vrijednosti, potrebe i smjer.
Povratak sebi zato nije povratak unatrag. To je trenutak u kojem počinješ svjesno birati što nećeš dalje prenositi, kakav ćeš čovjek postati i što ćeš stvarati iz onoga što je doista tvoje.
