Više od deset godina, kao stečajna upraviteljica, preuzimala sam upravljanje poduzećima u trenutku kada vlasnik više nije smio upravljati svojom firmom. Moj je posao tada bio sačuvati ono što se još moglo sačuvati, završiti započete poslove, očuvati vrijednost gdje je to bilo moguće, unovčiti imovinu ili poslovne cjeline i iz raspoloživih sredstava namiriti vjerovnike.

Do te točke nijedna firma nije došla preko noći. Propadanju su prethodili mjeseci, a često i godine tijekom kojih su se problemi gomilali, poslovanje slabilo, a važne odluke odgađale. Kroz te sam postupke vidjela gotovo sve što se može dogoditi s druge strane poduzetništva – i firmi i vlasniku osobno.

Sjećam se jednog malog predmeta, butika sa ženskom modom i haljinama. Dočekala me umorna vlasnica kojoj se više ništa nije dalo raditi oko butika, pogubljena u informacijama, inventurama i podacima o tome gdje se nalazi koja roba. Dio prekrasnih haljina još je bio zapakiran u vrećama i nikada raspakiran.

Iako se radilo o mikro firmi, ona je imala svoju vrijednost. Nije bila opterećena kreditima, hipotekama, velikim zaduženjima ili promašenim investicijama, kakvih sam kroz stečajne postupke vodila mnogo. Ovdje se radilo prije svega o zamoru i zasićenju vlasnice koji nisu bili prepoznati i riješeni na vrijeme.

Nekoliko godina ranije vlasnica se počela baviti drugom djelatnošću i postupno zanemarila redovitu brigu o butiku kojim se prije bavila iz užitka. Neke obveze prema državi nisu bile podmirene, račun firme završio je u blokadi, a nakon toga otvoren je stečaj. Izostanak pravovremene reakcije koštao ju je poslovanja koje je do tada ostvarivalo pristojne prihode, ali i mogućnosti da ga proda nekome tko bi ga možda nastavio razvijati. Roba iz butika na kraju je kroz stečajni postupak prodana kupcu koji ju je odnio u second hand shop.

Nakon deset, dvadeset ili trideset godina vođenja istog poslovanja vlasnik često više nema jednaku energiju za novu investiciju, širenje tržišta, zapošljavanje novih ljudi ili uvođenje novih proizvoda i tehnologija. Poslovanje koje mu je godinama bilo izvor ambicije i zadovoljstva može s vremenom postati teret.

Takvo zasićenje ne znači nužno da će firma početi propadati. Ali može dovesti do toga da se odluke odgađaju, ulaganja smanjuju, nove prilike ostaju neiskorištene, rast usporava, a s vremenom može doći i do pada.

I sama sam prije godinu dana promijenila profesionalni smjer. Zato danas, kao business broker i konzultant, radim s vlasnicima koji još imaju mogućnost na vrijeme odlučiti što žele učiniti sa svojom firmom. Mogu je nastaviti razvijati, dovesti partnera ili je prodati nekome tko će nastaviti njezin razvoj.

Ako osjećate zamor i zasićenje vlastitim poslom, možda je vrijeme za promjenu. Dok poslovanje dobro funkcionira, vlasnik ima izbor. Kada se problemi počnu ozbiljno gomilati, taj se izbor postupno sužava. A ako se čeka predugo, može nestati upravo ono što firmu čini vrijednom. I zato firma vrijedi najviše dok vlasnik još ima izbor.