Stečajevi su me naučili mnogo toga, ali jednu stvar posebno: odluke se moraju donositi i kada su najteže.
U poslu, neodlučivanje nije neutralno stanje. Ono je aktivna šteta. Kao stečajna upraviteljica vidjela sam koliko su upravo nedonesene odluke, odgađanja i “još malo ćemo vidjeti” koštali firme, ali i njihove vlasnike i direktore. Poslovni problemi rijetko nastanu iznenada.
Oni se najčešće gomilaju upravo zato što se odluka ne donese na vrijeme. Odgovorna osoba nikada nije odvojena od firme. Dok posao funkcionira, ta se povezanost često zanemaruje. No u trenutku poremećaja postaje jasno da se stanje sustava i stanje osobe koja vodi taj sustav ne mogu razdvojiti. Zato posao ne može funkcionirati na temelju nade da će se situacija sama okrenuti. Postoje rokovi, zakon i posljedice. I netko mora donijeti odluku, znajući da neće biti popularna i da se više neće moći vraćati unatrag.
U redovnom poslovanju to se često zaboravlja. Odluke se razvlače, ublažavaju, ostavljaju otvorene “za
svaki slučaj”. To se naziva oprezom, ali u praksi je to strah od odgovornosti. Sustav tada ostaje u nejasnoći, a cijenu te nejasnoće netko uvijek plaća. Jednom sam radila s poduzetnikom koji je stalno imao ogromne iznose nenaplaćenih potraživanja.
Novac je formalno postojao – u fakturama, ugovorima i planovima – ali ne i na računu. Nakon nekoliko
razgovora u kojima nije davao jasan odgovor, pitala sam ga vrlo direktno: radite li vi za novac ili za
žetone? Nastala je tišina. Ona prava, nelagodna tišina u kojoj postane jasno gdje je stvarni problem.
Nije bilo potrebe za dodatnim objašnjenjima. Već sljedeći dan imao je pripremljenu listu opomena i angažiranu djelatnicu koja je krenula u naplatu potraživanja.
Problem nikada nije bio u tome da on ne zna što treba napraviti. Problem je bio u tome što odluku nije
zaključio. Dok god je ostajala otvorena, poslovanje je trpjelo. Snaga odluke koja se više ne preispituje nije u tome da je laka niti da je svima prihvatljiva. Njezina snaga je u tome da zatvara prostor kaosu. Ona sustavu daje jasan signal: ovo je smjer, ovdje je granica i po ovome se sada radi.
Svaka ozbiljna odluka zatvara neka vrata. I upravo je to njezina svrha. Jer tek kada se vrata zatvore,
poslovanje dobiva jasnoću, stabilnost i prostor da se ponovno pokrene.
